Iskonska ljubav prema morskim dubinama

Čovjekova iskonska ljubav prema morskim dubinama, koja je vjerojatno započela zbog ne baš tako idilične potrage za hranom, a kasnije i za materijalnim dobrima (koralji, biseri itd.), danas poprima sasvim novu dimenziju. Napredovanjem tehnologije, ronjenje je postalo popularna i relativno lako dostupna aktivnost. Hoćete li o ronjenju misliti kao o sportu, rekreaciji, ribolovnoj, vojnoj, arheološkoj ili istraživačkoj aktivnosti, ovisi samo i jedino o vama. Također samo i jedino o vama ovisi i hoćete li biti jedan od onih koji će tijekom toplih ljetnih mjeseci popustiti pod iskušenjem izazova ronjenja (obično povezanim s dobro osmišljenim reklamnim kampanjama različitih »škola ronjenja«) i pridružiti se ljubiteljima morskih dubina. Unatoč čovjekovoj stalnoj težnji za istraživanjem nečeg novog, ronjenje nije bezazlena aktivnost i zahtijeva ispravnu odluku. Prije su se ronjenjem bavili isključivo zdravi, fizički dobro pripremljeni i punoljetni pojedinci koji su prošli posebnu, ne baš laganu ronilačku obuku. Danas prevladava mišljenje da se ronjenjem mogu baviti gotovo svi, bez obzira na zdravstveno stanje, fizičku spremnost i dob (dobna granica sve se više spušta), a sve radi »obiteljskog uživanja« u čarima morskih dubina. Prije upuštanja u avanturu ronjenja, najvažnije je dobro se informirati te kritički procijeniti sebe i svoje sposobnosti jer smo, nažalost, svje-doci sve većeg broja smrti ronilaca (osobito amatera) na Jadranu. Nije na odmet podsjetiti se na tzv. faktor »3 N« koji predstavlja vodeći uzrok smrti ronilaca, a koji čine neznanje, neiskustvo i nedisciplina.

»Ne mogu objasniti zbog čega volim more. To je potpuno fizička stvar: kad ronite, počnete se osjećati kao anđeo. Oslobodite se težine.«

Jacques Cousteau

Fiziologija ronjenja

Zaranjanjem ronioca u more povećava se tlak oko njega. Kako pluća ne bi kolabirala, zrak se mora dovoditi također pod visokim tlakom, pa se krv u plućima izlaže izvanredno visokim tlakovima u alveolama pluća (plućnim mjehurićima), što se naziva hiperbarizam. Stupac morske vode visok oko 9,7 m vrši pritisak na dno kao sav zrak iznad površine, pa je ronilac na toj dubini izložen i tlaku zraka i tlaku nastalom zbog težine same morske vode. Sljedeći je važan učinak dubine kompresija (sabijanje) plinova na sve manji volumen (Boyleov zakon). Zbog toga se sve šupljine u tijelu ronioca ispunjene zrakom (uključivo i pluća) mogu katkad toliko smanjiti da nastaju teška oštećenja.

Moguće zdravstvene komplikacije pri ronjenju

Tijekom ronjenja mogu se javiti dva oblika komplikacija: ozljede (barotrauma) i dekompresijska bolest.

Ozljede (barotrauma)

Prilikom naglog uranjanja u dubinu, ako ronilac ne udiše dopunske količine zraka, sve tjelesne šupljine ispunjene zrakom pretrpjet će oštećenja u smislu prignječenja. Tada mogu nastati: pucanje bubnjića, krvarenje u srednjem i/ili unutarnjem uhu, jaka bol i krvarenja iz sinusa, a nisu rijetka ni oštećenja oka i lica (ako se izgubi zrak iz maske). Prilikom naglog izranjanja, ako ronilac ne izdiše zrak iz pluća, zbog promjene u tlakovima plinova u alveolama može nastati zračna embolija krvnih žila pluća te pneumotoraks (prisutnost slobodnog zraka u pleuralnoj šupljini), a nisu rijetke ni ozljede organa trbušne šupljine.

Izloženost i trovanja plinovima

Ronilac koji udiše zrak izložen je dušiku (N), kisiku (O2) i ugljičnom dioksidu (CO2). Dušik (N) čini 4/5 zraka, a na razini mora nema utjecaja na tjelesne funkcije. Izložen visokom tlaku, uzrokuje različite stupnjeve narkoze zbog toga što se otapa u mastima živčanih stanica (membranama i ostalim lipidnim strukturama), a to uzrokuje smanjivanje njihove podražljivosti. Simptomi su slični simptomima trovanja alkoholom (u početku veselost i euforija, zatim smanjivanje opreznosti, a kasnije pospanost, nekoordiniranost i potpuna nesposobnost), zbog čega se narkoza uzrokovana dušikom često zvala »opojenost dubinom« ili »dubinska ekstaza«. Visoki tlak utječe i na transport kisika (O2) u krvi, pri čemu se izrazito povećava količina kisika otopljenog u krvi, što može uzrokovati trovanje kisikom koje se očituje mučninom, mišićnim trzajima, omaglicom, poremećajima vida, razdražljivošću i dezorijentacijom. Sama dubina ne povećava tlak ugljičnog dioksida u alveolama niti povećava njegovu proizvodnju dok god ronilac izdiše onoliko ugljičnog dioksida koliko ga se stvara. Međutim, ugljični dioksid može se skupljati u zraku »mrtvog prostora« ronilačke opreme (maska), odakle ga ronilac ponovno udiše, što može uzrokovati depresiju centra za disanje te se može razviti teška respiracijska acidoza, kao i različiti stupnjevi letargije i narkoze. Kao zamjena za dušik često se koristi helij (He) jer ima malu atomsku gustoću, što smanjuje otpor u dišnim putovima, teže se otapa i brže odstranjuje iz tjelesnih tekućina. Njegov narkotički učinak je 4-5 puta slabiji od dušikovog. Međutim, na velikim dubinama mogu se javiti učinci u smislu tremora (drhtanja), omaglice i gubitka koordinacije. Dušik je prikladniji od helija kad se ronilac zadržava na dnu do 1 sat te na dubinama manjim od 30 m.

Dekompresijska bolest

Kad ronilac dulje vrijeme udiše zrak pod visokim tlakom, povećava se količina dušika koji se otapa u tjelesnim tekućinama. Taj se dušik odnosi u sva tkiva organizma, a kako ne sudjeluje u metaboličkim procesima, nužno ga je ukloniti disanjem. Nakon što se ronilac potpuno zasitio dušikom, potrebno je nekoliko sati da se tlak dušika u tkivima izjednači s tlakom dušika u plućnim alveolama. Brzina kojom ronilac treba izroniti na površinu ovisi o dubini do koje se spustio i o vremenu koje je tamo proveo. Postoje specijalne tablice kojih se moraju pridržavati svi ronioci kod izranjanja. Ako se ronilac zadrži u moru dovoljno dugo da mu se u tijelu otope velike količine dušika te se naglo vrati na morsku površinu, u tjelesnim tekućinama stvaraju se znatne količine mjehurića dušika. Ovisno o količinama stvorenih mjehurića, javljaju se blaža ili teža oštećenja organizma, odnosno dekompresijska ili kesonska bolest. Naziv kesonska bolest potječe od francuske riječi za sanduk (caisse), jer je bolest opisana kod radnika u kesonima ispunjenim komprimiranim zrakom, koji su radili ispod vode (radi iskopavanja temelja za mostove i sl.). Simptomi dekompresijske bolesti jesu: umor, bolovi u rukama, nogama i zglobovima i/ili generalizirani bolovi, slabost, dezorijentiranost, gubitak koncentracije, kožne manifestacije (cutis marmorata) uz svrbež, omaglica, paraliza, kratkoća daha, kolaps i nesvjestica. Najteži problemi nastaju zbog stvaranja mjehurića u živčanom sustavu, pri čemu može nastati trajna paraliza i oštećenja mozga. Mjehurići koji se otapaju u plućnim kapilarama mogu uzrokovati plućni edem. Simptomi se javljaju nekoliko minuta do jedan sat nakon nagle dekompresije, ali mogu i nakon više sati.

Sprječavanje dekompresijske bolesti

Najbolji je način sprječavanja dekompresijske bolesti: roniti unutar krivulje sigurnosti, imati kvalitetnu, uredno servisiranu i provjerenu opremu te, na temelju iskustva i znanja, kritički procijeniti svoje trenutne sposobnosti za ronjenje (obratiti pozornost na pothlađenost, »loš dan«, sumnju na akutnu bolest, nepredviđene probleme itd.). Osim toga, cijelo vrijeme ronjenja treba pomno »slušati« što nam tijelo »govori«.

Liječenje dekompresijske bolesti

Provodi se u za to posebno namijenjenom uređaju – hiperbaričnoj komori (barokomori), koji omogućava boravak na povećanom tlaku, zbog čega ujedno predstavlja i simulator ronjenja (samo što u njemu nema vode). Liječenje unesrećenih ronilaca u barokomori provodi posebno obučen zdravstveni tim, prema posebnim protokolima. Liječenje u barokomori jedino je učinkovito liječenje, a njegovi rezultati su to bolji što je ronilac prije dopremljen. Nažalost, uvjet brzog dopremanja unesrećenih ronilaca ponekad nije moguće zadovoljiti jer na našoj obali postoji relativno malen broj barokomora za tretman ronilaca (Pula, Crikvenica, Split, Dubrovnik).

Preporuke za sigurno ronjenje

Djeci nije preporučljivo ronjenje iz mnogo razloga (nepostojanje adekvatne dječje opreme, slabija mišićna masa, nezavršen rast kostiju i pluća; ronilac mora biti samostalan, a kod djece još ne postoji potrebna intelektualna i emocionalna zrelost; za sada ne postoje dokazano sigurni protokoli liječenja djece- ronilaca jer su svi protokoli liječenja sigurni samo za odrasle osobe)!
Nikad ne ronite barem 12 sati nakon leta te 24 sata prije leta avionom!
Nikad ne ronite sami!
Poštujte vlastita ograničenja i raspoloženja!
Ronite samo s ispravnom i servisiranom opremom!
Striktno se pridržavajte uputa instruktora ronjenja!

Autor: Ivana Bočina, dr. med.

Preuzeto iz: Narodni Zdravstveni List

(Izdavač: Nastavni ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE U  SURADNJI SA HRVATSKIM ZAVODOM ZA JAVNO ZDRAVSTVO )